Obitelj Grisogono

Porijeklo prezimena

Porijeklo prezimena Grisogono je grčko (Chrysogonos) što je vrlo rijedak slučaj među dalmatinskim plemićkim obiteljima. Riječ chrysos znači zlato a gonos znači rod, pleme ili koljeno. Stoga su različiti autori tumačili značenje prezimena Grisogono kao „zlatni rod“, „zlatno pleme“ ili „u zlatu rođen“. Latinski oblik prezimena de Grisogonis s vremenom je istisnut sadašnjim oblikom – Grisogono.

Rodonačelnik i postojbina obitelji

Grisogono je najstarija živuća obitelj u Dalmaciji koja i danas postoji u Splitu, a javlja se još u prvim počecima Srednjeg vijeka. Prve zabilješke o njoj dao je Toma Arhiđakon (reprint 2003) spominjući plemića Grisogona iz 1006. godine. Nadalje, spominje se u Splitu đakon Grisogono kao pisac jedne isprave iz 1121. godine (per manus Grisogoni Sancte Romane Ecclesie diaconi cardinalis). No, kontinuitet se sa sigurnošću prati od rodonačelnika splitske obitelji, Grisogona za kojeg Toma Arhiđakon kaže kako je 1225. godine zarobljen od kliškog kneza Domalda zajedno sa mnogim splitskim plemićima, te da je u sužanjstvu proveo gotovo godinu dana. Njegovi sinovi se spominju Leonard 1266. kao svjedok i 1290. kao sudac, te Martin koji se spominje u razdoblju od 1247. do 1272. godine. Kontinuitet obitelji nastavlja sin Martinov Franjo Martinov ( spominje se 1291 -1301) kako to Kuzmanić (1998) piše proučavanjem kontinuiteta temeljenom na maticama splitskih crkvenih župa, notarskim spisima i drugim dokumentima. Sin Franjinov bio je Prvoslav Franjin (Perue, Peruosclaus, Peruoslaus de Francisco) i on je prvi poznatiji član roda. On je sudac u Splitu (1325-1341), član Velikog vijeća i egzaminator (ispitivač dokumenata 1327). Bio je svjedokom 3.10.1327. sklapanju ugovora između Mletačke republike i Splita, kada je Split prihvatio mletačko vrhovništvo. Također bio je prisutan potpisivanju saveza o uzajamnoj pomoći u slučaju ugroze između kneza Nelipića s gradovima Splitom, Šibenikom i Trogirom u Stupima kraj Rogoznice

Postojbina današnje splitske obitelji Grisogono je Split, iako je i u Zadru postojala obitelj Grisogono, koja je izumrla. Povezuje ih jedna interesantna povijesna činjenica a to je da je zadarski plemić Ivan de Grisogonis obnašao čast splitskog kneza u razdoblju od 1363. do 1364. godine. Dakle, sa sigurnošću se može reći da obje obitelji, splitska i zadarska, imaju sličan predložak za prezime, ali se vjerojatno radi o različitim osobama istog imena. Dok splitska obitelj nedvojbeno čuva spomen na Grisogona s početka 13. stoljeća zarobljenog od Domalda, dotle je moguće da zadarska potječe od suca Koša Grisogona, koji se spominje 1167. i 1180., a posebno u listini zadarskih plemića 1190. godine prilikom povrata otoka Mauna benediktinskom samostanu u Zadru.

Kako Kečkemet (1998) navodi, stara splitska plemićka obitelj Grisogono posjedovala je u Srednjem vijeku veliku palaču na Peristilu, od današnje ulice Kraj sv. Ivana do Krešimirove ulice. Za nju još kaže da je zacijelo bila u romaničkom stilu i vjerojatno najveća u Splitu. Sinovi - podijelili su 1403. godine očevu palaču, pri čemu je nositelj kontinuiteta Lovre dobio sjeverni dio zgrade koji je do današnjeg dana tj. više od 600 godina u vlasništvu obitelji Grisogono. Kao i neke druge splitske plemićke obitelji, iobitelj Grisogono je imala posjede u kaštelanskom polju kao i svoj kaštel u Kambelovcu.

Rodoslovlje obitelji Grisogono

U obitelji Milivoja Grisogona čuva se i održava rodoslovno stablo koje počinje s ranije spomenutim rodonačelnikom Grisogonom iz 1225. godine, te se u kontinuitetu nižu 24 generacije splitskih Grisogona do Leone, praunuke Milivoja Grisogona rođene 2004. godine.

Genealogija obitelji

Razgranato rodoslovno stablo i ograničeni prostor ovog priloga, ne dozvoljavaju detaljnije opisivanje genealogije pa se slijedeći opis ograničava samo na nositelje kontinuiteta do obitelji Petra i Milivoja Grisogona, članova Hrvatskog plemićkog zbora:

Ivan, sin Prvoslava (svjedok 1351., 10 puta sudac i 2 puta egzaminator u razdoblju od 1351. do 1378.)

Lovre, sin Ivana je bio sudac 1410., posljednji rektor autonomnog Splita u razdoblju od 1416. do 1420.)

Mihovil sin Lovre, oženjen s kći Ambrozija de Lucaris, je bio sudac 7 puta u razdoblju od 1441. do 1462.

Lovre sin Mihovila je bio sudac 1476. i 1477. i zastupnik splitskih plemića u Veneciji 1481.

Mihovil sin Lovre, oženjem Ivanom de Cambj, je bio sudac 1528.

Nikola sin Mihovila, oženjen Jeronimom Mikačić, je bio sudac i vijećnik)

Lovre sin Nikole, oženjen Dianom de Fortis, spominje se 1570. kao pobjednik nad Turcima, te 1581. kao vitez San Marca)

Ivan sin Lovre, oženjen Paolom Lesi, je bio vijećnik, a spominje se i kao pukovnik hrvatskih konjanika

Nikola sin Ivana (*1600. +1640.), oženjen je 1622. s Dariom Matijašević, je bio vijećnik i prior Lazareta 1624.

Lovre sin Nikole (*1626. +1689.), oženjen je 1672. s Vincenzom Benedetti, je bio vijećnik i kapetan u godinama 1651., 1671. i 1675.

Nikola sin Lovre (*1673. +1753.), oženjen 1711. s Laurom Berezza, je bio vijećnik 1729.

Lovre sin Nikole, rođen je 1714. , oženjen 1743. s Mariom Castelli, je bio liječnik i prior Lazareta za posljednje velike epidemije kuge 1784.

Toma sin Lovre (*1759. + 1849.), oženjen Elenom de Mezzo, je bio serdar od Prološca i Imotskog 1778/9.,a advokat i vijećnik 1806.

Grana Petra Grisogona

Grgur sin Pier Marie ® Bernard sin Grgura ® Petar sin Bernarda je prof.dr.sc.

Grana Miliovoja Grisogona

Mihovil sin Pier Marie (*1849. +1921.)., oženjen 1878. s Katarinom Koporčić, je bio predsjednik suda ® Lav sin Mihovila (*1884. +1971.), oženjen 1913. s Mariom Rismondo, je bio profesor matematike. ® Milivoj sin Lava (*1915.), oženjen 1944. s Katarinom Prezzi, je profesor fizike i matematike.

Iako nisu u rodoslovnom kontinuitetu Petra i Milivoja Grisogona dvojicu pripadnika splitskih Grisogona se ne može preskočiti u ovom tekstu.

Prvi je isusovac Lovre Grisogono, čuveni mariolog i autor svjetski poznatog djela „Mundus Marianus“. Lovre se rodio 18.4.1590. u Splitu a umro je u Trstu 1650. godine. Za teološko djelo „Mundus Marianus“ objavljeno u Beču 1646. Katalinić, 1976. kaže: „Pred nama stoje tri velika sveska, svaki od 1000 stranica. Po svoj prilici to je obujmom najveća knjiga koju je napisao jedan Hrvat“.